Hipotetički primjer:
Recimo da smo mi svi zaraženi istom bolešću, svi mi na ovoj planeti. Bolest je takvog tipa da nije bito ko koga da dotakne prstom, on/ona odmah osjeti neopisiv bol.
Iznenada se desi neko čudi i odjednom se rodi potpuno zdrav čovjek koji ne boluje od iste ili bilo kakve druge bolesti i dođe u situaciju da dodirne nekoga, a zna da tog nekoga boli bilo kakav oblik dodira. Šta mislite da li će ta bolest da dobije novu dimenziju? -Hoće.
Nova bolest sa kojom bi se nosili bila bi ništa manje-ni više već Strah. Zdrav čovjek će primjetiti strah kod "bolesnih" osoba, od bilo kakvog oblika komunikacije, verbalne ili fizičke. Bolest nije samo fizičkog karaktera, ona je i emocionalno zagađenje ljudskog uma. Simptomi straha su bijes, mržnja, tuga zavist i licemjerje, a posljedica je patnja koja se osjeća.
Nekako kad bolje razmislim, ova planeta je jedna velika duševna bolnica.
Ne smijemo da živimo u stalnom strahu da ćemo biti povrijeđeni, a nažalost živimo. Ljudski odnosi su toliko bolni da pri pomenu "volim te" budemo zastrašeni, i, opet kroz tu bol i strah uspostavljamo kontakt, emocionalni i fizički i reprodukujemo dalje naraštaje.
Da bismo se zaštitili, naučili smo da poričemo, lažemo, tako savršeno samo sebe kao i druge i da vjerujemo u to. Barijere koje pravimo su tu da bi spriječili da nam se neko približi, poricanjem gradimo zidove oko sebe, a lažima opravdavamo učinjeno.
Ljudi ustvari pate zbog nevažnih stvari, stvari koje ne postoje. Kada ljudi postanu svijesni onoga što jeste ljudsko ponašanje će postati besmisleno i smiješno. Ali to je tako, rođeni smo u takvnom društvu i naučili smo da se borimo sa besmislicama.
Nema komentara:
Objavi komentar