Ranjeni um 2 - emocionalne rane

Hipotetički primjer:

Recimo da smo mi svi zaraženi istom bolešću, svi mi na ovoj planeti. Bolest je takvog tipa da nije bito ko koga da dotakne prstom, on/ona odmah osjeti neopisiv bol.

Iznenada se desi neko čudi i odjednom se rodi potpuno zdrav čovjek koji ne boluje od iste ili bilo kakve druge bolesti i dođe u situaciju da dodirne nekoga, a zna da tog nekoga boli bilo kakav oblik dodira. Šta mislite da li će ta bolest da dobije novu dimenziju? -Hoće.

Nova bolest sa kojom bi se nosili bila bi ništa manje-ni više već Strah. Zdrav čovjek će primjetiti strah kod "bolesnih" osoba, od bilo kakvog oblika komunikacije, verbalne ili fizičke. Bolest nije samo fizičkog karaktera, ona je i emocionalno zagađenje ljudskog uma. Simptomi straha su bijes, mržnja, tuga zavist i licemjerje, a posljedica je patnja koja se osjeća.

Nekako kad bolje razmislim, ova planeta je jedna velika duševna bolnica.

Ne smijemo da živimo u stalnom strahu da ćemo biti povrijeđeni, a nažalost živimo. Ljudski odnosi su toliko bolni da pri pomenu "volim te" budemo zastrašeni, i, opet kroz tu bol i strah uspostavljamo kontakt, emocionalni i fizički i reprodukujemo dalje naraštaje.

Da bismo se zaštitili, naučili smo da poričemo, lažemo, tako savršeno samo sebe kao i druge i da vjerujemo u to. Barijere koje pravimo su tu da bi spriječili da nam se neko približi, poricanjem gradimo zidove oko sebe, a lažima opravdavamo učinjeno.

Ljudi ustvari pate zbog nevažnih stvari, stvari koje ne postoje. Kada ljudi postanu svijesni onoga što jeste ljudsko ponašanje će postati besmisleno i smiješno. Ali to je tako, rođeni smo u takvnom društvu i naučili smo da se borimo sa besmislicama.

Ranjeni um 1 - spoznavanje svojih likova (uloga)

Vjerovatno je malo ko razmišljao o tome da smo mi svi, generalno gledano, učitelji i da utičemo na stvaranje sopstvenog života i upravljamo njime.

Naš um je jedan poseban svemir u kojem imamo slobodu i moć da stvarmo svjetove, likove itd,  kako mi to želimo i vidimo, a lik kojeg dovedemo do unutrašnjeg savršenstva ćemo upotrijebiti u stvarnom svijetu. Shodno tome, recimo da se mi trebamo prilagoditi određenim situacijama, mi ćemo istjerati naše likove na scenu u čijim ulogama ćemo se obresti u javi.

Mi imamo moć, mi stvaramo i gospodarimo sopstvenim likovima i ulogama kako mi to vidimo i želimo.

Na sličan način rukujemo emocijama.

Svaku vještinu ili lika u nama, svakim narednim koristenjem brusimo do idealne definicije. Nekome to ne uspijeva odmah, ali bili naši likovi dobri ili loši svi na kraju definišemo sebe kada dođe odeđeno vrijeme za to.

Vježba je ključ. Održava svu priču u životu. Ako želimo da ovladamo moćima ljubavi, vježbanjem je najbolji način, a da bi se vježbalo potreban je rad i naravno još jedan začin, a on je međusobno raspoznavanje ljudskog ponašanja.

Učitelj - priča o iskušenju

Ova priča prati jednog lika koji je bio toliko opčinjen učenjem koje je propovjedao jedan učitelj da je odlučio da mu se oduži tako što ga je ponudio da dođe u goste kod njega i da ga počasti večerom i silnom ljubavi koju osjeća. Učitelj je prihvatio poziv.

Sve spremno, postavljeno na stolu, posebno uređeno okruženje, pokloni ali učitelj ne dolazi. Umjesto toga, našeg lika je stavio u iskušenje tako što mu je slao ljude na vrata kojima je bila potrebna hrana i odmor. 

Domaćin je svaki put istrpio novog gosta, i gladnog i žednog, ali je ipak bio nezadovoljan jer se Učitelj nije pojavljivao. 

Jedne večeri je usnio učitelja i tom prilikom je shvatio gdje je i sa kime dijelio svoju ljubav koju je bio namijenio njemu, tj. da ga je učitelj stavio u iskušenje da vidi da li on stvarno ima toliko ljubavi o kojoj je pričao i da li je spreman sa drugima je dijeliti.

Iskušenja treba prepoznati i ne dopustiti im da ovladaju nama. Moguće je, samo treba biti staložen i odmjeriti svaku riječ prije nego je izgovorimo, kao i da promislimo o nekoj radnji prije nego je učinimo.